Moj internet dnevnik
Umjetnička škrinjica
Blog - studeni 2008
nedjelja, studeni 30, 2008
 

Po mjesečini hodam.
Noć, kao pantera, tamna.
Govori tišina.


Zvijezde, kao svijeće, 
osvijetljavaju put.
Odjekuju, polagani zvuci gitare.


Stanem. Okrenem se.
Vidim ljubavnu tajnu, svoju – 
gleda me i stoji.


Govori tišina; opet.

Oči ko biseri mu, pogled nježan-
Kao dijete kad sniva slatko.
Šutnja treperi, pogledi šapću.


Noć ova čarolija je:
Zvijezde, mjesečina, zvuci gitare.....

Nas dvoje..... Samo ti i ja.....
Tišina.





umjetnickaskrinjica @ 13:16 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, studeni 28, 2008
 

Samoća je tišina,

odzvanja u srcu našem.

Srce je magnet, privlači dva pola

i gasi zvuk bola.

umjetnickaskrinjica @ 14:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 27, 2008
 
  • Sigurno. Osjećam se kao da sam na sprovodu.

  • Mama, ponašaj se pristojno. - ukori zahtjevnu staricu.

  • No, dobro. Žrtvovat ću se za tih pet minuta. – reče dramatično.

  • Gospođo, nakon što pokažem svoju reklamu, odlazimo odavde. Vodim vas na večeru.

  • Hvala Bogu nešto korisno i zanimljivo od tebe!

Tin se nasmiješi i ode. Svečanost je započela. Prije no što su pozvali Tina, slijedio je uvodni govor njegovog šefa, kojeg Tin uopće nije slušao već je gledao svoju crnu videokasetu koja se nalazila u njegovoj torbi. Prvi put u životu osjeti olakšanje; nije se bojao nikoga. Smirenost i radost pokucaše na njegova crvena vrata i to mu je davalo snage da stane pred ovim ljudima i pokaže tko je. Pobjeda mu nije bila ni na kraj pameti; doći i reći ono što misli za njega je bio pravi cilj. Danas će poslušati svoje srce i bio je uvjeren da ne će pogriješiti.

Došao je trenutak: prozvali su njegovo ime. Dok se penjao na pozornicu, pogleda u Nataliju, njenu majku i sve prisutne koji su čekali njegovu reklamu. Sad ili nikad!

  • Dobra večer, draga publiko i gosti. Čast mi je sudjelovati i biti na ovoj dodjeli. Nisam se baš pripremio za ovakve trenutke, jer javni govori i ja su dvije suprotnosti, no siguran sam da će te imati za to razumijevanje. Želio bih vam nešto ispričati prije negoli vam pokažem svoj uradak. Kad mi je šef zadao ovu temu pomislio sam : '' Zar nije mogao naći bolju temu od ove?''. Dva tjedna sam razmišljao što znači sloboda, kako da ja dovršim životnu prepreku. Ideje sam tražio u slikama svoje djevojke Natalije, no nisam ništa pronašao već sam se udaljio od nje. Bilo mi je još gore: sam u hotelskoj sobi, tražim kreativnost u svom mozgu, patim za osobom koju volim; samoubojstvo najbolji izlaz, ali ne brinite, nisam imao hrabrost da to učinim. I onda se dogodilo čudo! Jedne večeri, izađem iz hotela da razbistrim misli. Odlučio sam otići u park, u nadi da ću ondje pronaći rješenje za sve, da ću olakšati razmišljanje; susreo sam jednog starca, običnog prosjaka koji je me tjerao na razgovor. Vidio je u mojim očima da mene nešto muči. Isprva sam bio prema njemu malo nepovjerljiv, čak sam ga se bojao, ali moram priznati da kad sam s njim porazgovarao što me muči, osjetio sam olakšanje, kao da sam skinuo teški teret sa svog srca, iako, nažalost, nisam ga ništa razumio što je pričao. Ali, kad sam došao u hotel, legao na krevet i zatvorio oči i razmislio o njegovim rečenicama, nadahnuće je došlo samo od sebe, kao iz vedra neba! I evo (pokaže na videokasetu) ovo je njegova mudrost što me prosvijetlila. Odlučio sam poslušati svoje srce i ako večeras ne pobijedim, ne ću biti razočaran. Ovdje sam da sudjelujem i uživam, i pokažem ljudima da se san može ispuniti.

Tin se okrene te stavi kasetu u videorekorder. Na ekranu se pojavi maleno dijete koje je držalo u ruci visibabu i trčalo prema svojoj obitelji. Iz njega je isijavala dobrota, radost i čista ljubav. Kad je došao do majke i oca, zagrli ih; osmijeh nije prestajao blistati s njihovih lica. Sunce obasja cijelu prirodu i sretnu obitelj. U tom dirljivom trenutku pojavi se slogan : SLOBODAN SAM BITI ONO ŠTO JESAM I IMATI NAJSVETIJU STVAR – ČOVJEK I ŽIVOT!




...............................................................................................................




Tin i Natalija sjedili su na klupici u parku u kojem je on nekad razgovarao sa starcem. Vani više nije bilo toplo; nagovještavala se zima i hladni dani. Dvoje zaljubljenih su šutjeli i promatrali ljude oko sebe.

  • Moram priznati da me je jako dojmio tvoj govor, premda si rekao da ti baš nisi nadaren za javne govore!

  • Pa i nisam, samo te rečenice su krenule same od sebe!

  • A koliko ti je samo ljudi pljeskalo, i premda si rekao da ne želiš pobijediti, dobio si nagradu.

  • I karijera mi je počela ići uzbrdo, ali još mi nešto nedostaje. –reče tajanstveno.

  • Što? – upita, te se nasloni na njegovo rame.

  • Ne znam bi li tvoja majka pristala na to? – reče, odugovlačeći svoju misteriju.

  • Nakon one večere i tvoje pobjede, ne može prestati pričati o tebi. Toliko je oduševljena tobom da stalno me pita kad ćeš doći na ručak. Tine, svaka čast, ali uspio si moju majku uvjeriti da si pravi dečko za mene.

  • Ako je to tako, onda, pristaješ li da cijeli život ovdje dolazimo i gledamo našu djecu kako rastu i igraju se?

  • Naravno Tine! – reče radosno – Kad to čuje moja majka, bit će presretna. Točno znam što će reći: » Bilo je i vrijeme. Ne znam Tin zašto si tako dugo čekao!«

Tin se nasmije te poljubi Nataliju. Nevidljiva sreća zatitra u njihovim srcima i oku. Malena zvijezda se pojavi na bistrom obzoru.




























umjetnickaskrinjica @ 09:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 26, 2008
 

Čar riječi tvojih,

Što reče mi tvoj glas,

Zacrta se u mislima, srcu;

U mojoj duši.




Iz tvojih očiju vatrenih sjaj,

Što bukti iskrenošću toplom,

Na stari plamen me podsjeti

Što nekad gorio je.




Uz sva sjećanja,

Uz svu toplinu,

Sjetih se hladnoće.




Gruba i zlobna tmina,

Što stvori prolaz i zid,

Rasprši čaroliju kratku za tren.











umjetnickaskrinjica @ 16:04 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare




Vrata se otvore. Tin bijaše iscrpljen od današnjeg dana. Izuje cipele, kaput stavi na vješalicu te baci crnu aktovku na trosjed. Uputi se prema kuhinji. Čim je ušao u malenu kuhnjicu, pogled mu se zaustavi na žutom papiriću što je ukočeno ležao na hladnjaku. Tin se znatiželjno približi ne bi li otkrio veliku tajanstvenost što se stvorila u njegovom stanu.

''Ljubavi! Oprosti što ti nisam stigla napraviti nešto za jesti. Napravi si sendvič ili naruči lazanje. Ja sam kod majke, a ako me zatrebaš na ružičastom papiriću sam ti napisala njen broj. Oprosti mi još jednom i jako te volim!'' Natalija.

Opet njezina majka! Kad će je više ostaviti na miru?!, pomisli. Žuti papirić biva probuđen te završi na mjestu gdje odlaze nepotrebne stvari. Sav sklupčen, završi na samom dnu. Tin ode iz kuhinje ostavljajući glad iza sebe. Krećući se poput ranjenog puža razmišljao je o zadatku kojeg mu je šef zadao. Mogao je izmisliti još gluplju temu! Što da napravim? Nijedna ideja mi ne pada na pamet, ama baš nijedna! Možda u Natalijinim slikama nađem inspiraciju!

U atelijeru, gdje je ušao Tin, moglo se vidjeti mnogo boja. Nedovršene, započete i završene slike; svako djelo našlo je svoje mjesto u svakom kutku ove sobe. Uprljani kistovi uredno bijahu posloženi u posudicama, a raznovrsne tube u kojima su se smjestila bogatstva za sliku nalazile su se u smeđoj drvenoj škrinjici s izrezbarenim zlatnim cvjetićima. Prostorija u kojoj je Tin stajao ukočeno, disala je opuštenim mirom i nevidljivom srećom.

Požuri se Natalija, trebam te! Ne znam što mi je činiti. Zastarjeli parketi škripali su od boli jer svaki Tinov korak nosio je srdžbu i gnjev na cijeli svijet.

Prolazeći pokraj slika, milijun pitanja stvarala su se u njegovoj glavi. Otkud Nataliji stalne motivacije da stvori stvarnost na platnu? Zar se to može? Gdje čovjek pronalazi iscrpnost svoje mašte? Naziva li se to slobodom? Je li šef na to mislio? Ajme, što da radim?

Kad je obišao cijeli atelijer i shvatio da mu Natalijini radovi nisu ništa pomogli, potiho zatvori vrata. Uđe u susjednu sobu. Oči su mu se sklapale od umora, glava ga je boljela od briga što je donio s posla. Nije se ni presvukao, već je ležao na krevetu i sklopljenih očiju otišao u svijet snova. I dok je spavao, u međuvremenu, na drugom kraju grada dvije osobe budno su vodile zanimljiv razgovor.......







...............................................................................................................




  • I Natalija, hoćeš li prekinuti s onom vucibatinom zvanoj Tin? – upita starosjeda gospođa.

  • Mama, ako si me zbog toga zvala, onda odlazim ovog časa!

  • U redu, u redu. Ne ću se više uplitati u tvoj privatni život, ali znaj da se meni tvoj dečko uopće ne sviđa.

  • Tebi se ništa ne sviđa: moj posao, način kojim živim, Tin; ne poštuješ slobodu mog izbora. Umjesto da me podupireš, ti činiš suprotno! Podcjenjuješ me i želiš me kontrolirati.

  • Natalija ja nikad ne bih...

  • Dosta majko! Ne želim se s tobom svađati. Primimo se radije posla, želim što prije završiti tako da se mogu vratiti u stan. – reče naposljetku te se vrati čišćenju prašine.

Iako je izvana pokazivala smirenost, u njoj se nalazio mali plamičak, koji je upijao nervozu. Bila je od onih osoba koje je teško moglo razljutiti ili posvađati, no kad je u pitanju bila njena majka, verbalni sukob se nije mogao zaobići. Otkako je prije dvije godine postala udovica, ljubazna gospođa postala je druga slika. Kao kad se žutoj doda plava pa više ne bude žuta, već zelena, tako od dobroćudne vesele žene ostade samo nemir, nezadovoljstvo, sitničavost i nadasve praznina. Smetala ju je Natalijina sreća i ljubav što je dobivala od voljene osobe. Postajala je sve sebičnijom; htjela je Nataliju za sebe, to jest biti njenom gospodaricom, ali sve to izgledalo je poput žalosne, napuštene vrbe.

  • Evo, ja sam gotova! – veselo uzvikne Natalija.

  • Hvala mila! Znaš mogla bi još očistiti podrum i iznijeti stvari i....

Natalijine oči se rašire. Nije mogla vjerovati onome što joj je majka upravo rekla.

  • Mama, zar nije dosta to što sam počistila cijelu kuću i tavan?

  • Da, ali kad si već tu mogla bi napraviti i tu sitnicu za mene.

  • Sitnica?! Ti to nazivaš sitnicom? Zbog tebe sam danas izmislila da sam bolesna, nisam napravila Tinu ručak i što je najvažnije zbog tebe moja veza je u krizi.

  • Ako te doista voli, razumjet će zašto nisi napravila ručak. Ja bih rado napravila sve to sama, ali ti znaš da mi je liječnik zabranio teške kućanske poslove te mi je rekao da se ne smijem uzrujavati jer imam visoki tlak. – reče ravnodušno – I mila, hoćeš li očistiti podrum?




Natalija uzme krpu te ode u podrum. Shrvana majčinim nerazumijevanjem, odluči ispuniti njenu želju premda je znala posljedicu svoga čina: njen led će se ubrzo pretvoriti u vodu. I dok se Natalija razočarano spuštala stubištem u odurno mjesto, od staričine ljupkosti stvori se zadovoljna pobjeda. Još malo i Natalija će postati rob svoje vlastite majke.

...............................................................................................................




Zvuk automobila i jeka djece što su se igrala na igralištu ispred zgrade probudi Tina. Jutro već bijaše osvanulo, mnogi već bijahu na poslu, a Tin, sav raščupan i neuredan, ležao je na krevetu i razmišljao o današnjem danu. Zijevne. Podigne glavu i pogleda lijevu stranu kreveta.

Što se Natalija već ustala? Nije moguće! Ona obično spava do dvanaest. Tin pogleda na sat. Kazaljke su pokazivale devet sati i trideset minuta. Je l' ona uopće bila ovdje?

Tin poskoči s kreveta. Provjeravao je svaki kutak stana ne bi li našao trag koji bi upućivao da je Natalija bila ovdje, pa makar i na kratko. Nažalost, njegove sumnje da je ponovno provela cijeli dan kod svoje majke pokazale su se istinite, ali ovaj put s velikom točnošću. Mogao je samouvjereno ustvrditi Natalijino zanemarivanje. Prije dvije godine, otkako je Natalija izgubila oca sve kao da je počelo ići nizbrdicom. Sve češće su provodili vrijeme zajedno; ona bi se zatvarala u svoju odaju, a on bi odlazio s prijateljima na zabave jer Natalija ga je svaki put odbila kad joj je predložio odlazak u kino ili u muzeje, a gledati slike bila je njena glavna razbibriga. San je postao noćna mora.

Što se to dogodilo? Gdje su nestala ona stara vremena kad nam je bilo lijepo? U Tinu su se miješali razni osjećaji: čas bi osjetio bijes, čas tugu, čas olakšanje pa čak i ljubomoru. Nije znao što mu je sad činiti: razgovarati s njome ili otići. Razgovor bi značio kraj, a odlazak kukavičluk i plašljivost. Odjednom se sjeti ružičastog papirića, kojeg je Natalija ostavila pokraj telefona u slučaju ako mu nešto zatreba. Na njemu je bio zapisan odlučujući trenutak. Kao što Shakespearov Hamlet reče: «Biti ili ne biti, pitanje je sad!», tako je Tin u sebi razmišljao: «Nazvati ili pričekati, što od tog dvoje je najbolje?». Uzeo je slušalicu i počeo utipkavati brojeve, no istog trenutka začuje se otključavanje brave. Tin brzo spusti slušalicu i sjedne na trosjed. Došao je trenutak! Sad ću znati što je ona odlučila!







Natalija uđe te potiho zatvori vrata. Tin sigurno nije još došao ili je otišao na posao!, pomisli, no prevari se čim ugleda Tinovu jaknu na vješalici. Prije nego što je ušla u dnevni boravak, nakratko se prisloni na zid. Unosila je sve više kisika ne bi li izdržala nadolazeću situaciju koja samo što nije započela. Sve će biti u redu, imaj vjere Natalija, imaj vjere! Odlučno uđe u dnevni boravak.

Dogodilo se i to, napokon. Njihovi pogledi su se susreli, no ni riječ nisu progovorili. Neko vrijeme samo su se gledali; grobna tišina vladala je u njihovom ljubavnom gnijezdu. Tin je sjedio na trosjedu i s velikom ozbiljnošću promatrao njene krupne crne oči. Ona je stajala pri samom ulazu u dnevni boravak. Uplašeno je čekala njegove uobičajne prodike, no ovaj put nije ih bilo.

Čudno, zašto Tin ništa ne govori? Natalija napravi korak naprijed, no čim je Tin ustao, učini korak nazad. Sad su oboje stajali – uplašeno, napeto, znatiželjno – i čekali da netko od njih progovori. Kako riječi nisu dolazile, šutnja preuzme prijestolje.

Daj reci Tin nešto pa makar se izderao na mene, samo prekini ovu neizdrživu tišinu! Tin je i dalje šutio. Nije pronalazio riječ kojom bi započeo razgovor – njegov mozak ispunila je magla. Natalijino srce počelo je ubrzano kucati, na tren je pomislila da će iskočiti iz nje ili da će Tin čuti njeno unutarnje stanje. Lupkala je nogom o pod iščekivajući svakog trenutka Tinovu reakciju. Od njene želje ne ispuni se ništa, stoga šutnja pobijedi i treći krug.

Umrijet ću ako ne kažeš nešto! Možeš mi reći da sam glupa, možeš prekinuti mnome, samo reci nešto! Tin je ukočeno stajao i čekao da Natalija kaže svoju odluku: ostanak ili odlazak, ali ona je previše bila zaokupljena njegovim probijanjem leda, stoga sve je bilo na njemu. Naposljetku, Tin je odlučio uzeti stvar u svoje ruke te se uputi prema Nataliji, zastane pokraj nje i pogleda prema vješalici.

  • Znaš, šef mi je dao zadatak da za dva tjedna pripremim reklamu koju ću predstaviti na svečanosti za dodjelu ''REKLAMA GODINE''. To bi bio velik pomak za moju karijeru.

U njegovom srcu pojavi se težina te mu glas postane čista bojazan.

  • U toj reklami zadana mi je rečenica koju moram dovršiti, a ona glasi ''SLOBODAN SAM BITI...'' Mislio sam da ćemo zajedno osmisliti reklamu i pronaći zajednički način da dovršimo ovu misao, ali problem je taj što nas dvoje uopće ne znamo što znači sloboda! Pogledaj nas! Djelujemo poput životinja u kavezu! Jedan Francuz, pod imenom Jean – Jacques Rousseau je rekao : « Čovjek je rođen slobodan, a ipak je posvuda u lancima.» Nažalost ovo je gorka spoznaja koja zrači istinom.

Tin zatvori vrata. Natalija je ostala stajati na istom mjestu gledajući u prazan zid. Šutnja se nastavila, no ovaj put do kraja dana.




...............................................................................................................




Dani su nestajali i prolazili poput kišnih kapi što se rasprše čim dotaknu čvrstinu, a hladnoća i jesen ostajali su u svojim oblicima i tako prouzrokovali blagu, šarenu tugu u listovima koji su odlazili sa stabala. Jedan za drugim. Osim što je priroda polako umirala, propadala su i dva srca koja, tragajući za slobodom, tj. za njezinim značenjem, su venula u svojim vazama. Bučna tišina nastanila se u glavama, točnije u mislima i kolikogod se trudili pronaći usredotočenost u talentima, razna pitanja, razmišljanja pa i mnogi odgovori prolazili su poput svakidašnjih automobila koji nikako da prestanu stvarati gužvu na cesti. Bilo je pitanje vremena kad ću naići zadovoljavajući odgovori, no to upitno i traženo vrijeme nije pokucalo na vrata. Nada i vjerovanje u povratak i prošlost bivala je sve manjom, a bol i patnja, ispijajući jutarnju kavu, odlučile su uzeti duži godišnji odmor premda bi to značilo krajnje uništenje jedne velike, odavno neviđene, zajednice.

Tin je sjedio u zamračenom kutku hotelske sobe. Držeći laptop u rukama, razmišljao je o reklami koju je trebalo predstaviti za ni više ni manje nego šest dana. Ne pronalazeći nadahnuće, pomišljao je o nedolasku na tu bezveznu svečanost koja bi mu ako pobijedi, donijela blistavu karijeru. Ideja nije bilo; sve više je vjerovao Rousseauovoj rečenici štoviše, uvjeravao je samog sebe u nepostojanje slobode.

Zar čovjek može biti slobodan? Ako da, što ga čini slobodnim? Što je sloboda? Što se pod njom smatra i koje je njezino pravo značenje?

Pogleda kroz prozor. Nad gradom se spuštalo predvečerje. Ulična rasvjeta već odavno bijaše progovorila – pripremala se za nadolazeći noćni život. Zvuk nestrpljenja i žurbe nije prestajao, a uzrujanost i nervoza kroz dernjavu postale su uobičajena svakodnevnica.

Tin odloži elektroničku stvarčicu na krevet te posegne za kaputom što je spavao na drvenoj stolici. U njegovim očima vladala je melankolija i umiruće stanje; svaki njegov pokret djelovao je poput krhkog cvijeta, ozračje prostorije mirisalo je na svježu žalopojku.....patetika i samoća bez milosti su gazile ovo živo biće.







Zatvorivši vrata, uputi se prema stubištu. Želio je razbistriti misli, pronaći rješenje i izlaz za ovo ubojstvo koje ga neumorno guši. Natalija, reklama, karijera, život; previše problema se odjednom nakupilo. Sve se doimalo poput hrpe nepotrebnih stvarčica koje je trebalo zatvoriti u kutiju i baciti na smetlište.

Kako ja mogu biti slobodan? U što mi se samo život pretvorio! Zarobljen sam u ropstvu okoline koja me okružuje i to se naziva slobodom?! Proklet bio moj šef i njegova tema ''SLOBODAN SAM BITI...''! Ne postoji sloboda već lančano vezanje i slušanje moćnih gospodara! Gdje sam samo pogriješio? Što sam krivo učinio da mi život odjednom ide nizbrdo?

Izašavši iz hotela, pogleda ispred sebe. Nasuprot hotela nalazio se park koji je danonoćno imao svoje posjetioce.

Gdje mi je bolje mjesto za razmišljanje: gostionica ili park? Tin se odluči za svježi zrak. Pretrči preko ceste i polako krene u umjetnu prirodu. Prolazeći pokraj praznih klupa zagleda se nakratko u noćno nebo. Tražio je zvijezdu koja bi izbrisala utopljenu bol u njegovoj duši. Sjeti se Natalije i njezinih slika. Tvorevina što ih je činila njena ruka imale su istu dubinu i široko prostranstvo kao i ova beskrajnost što ju je netko naslikao i postavio iznad ljudi. Nova pitanja zabljesnuše u njegovim očima. Ima li ovo nebo slobodu? Znaju li nežive tvari što znači biti slobodan? Osjećaju li se one tako? Bože, prosvijetli me!

  • Momče, što si se tako zagledao u nebo? Doimaš mi se kao netko tko traži odgovore na životna pitanja!

Tin se okrene i ugleda stranca koji mu se obratio. Na sebi je nosio stare otrcane i poderane smeđe hlače, dugi tanki kaput, cipele koje su okusile kiše jesenje i pleteni šal. Bijele obrve i brada bile su nesređene, nepočešljane; kose i nije imao, možda tek tri ili šest vlasi. Bore koje nisu omiljene u ljudi, nepoželjno su se nastanile na licu ovog veselog, na prvi pogled zastrašujućeg gospodina kojemu je sigurno bilo osamdeset godina.

Prosjak. Sigurno želi nešto novaca, pomisli odmah Tin.

  • I momče? Imaš problema ili si samo došao razbistriti misli? A možda te muči i jedno i drugo!

Starčeve oči uporno se zagledaju u Tinove usnice. Njegova znatiželja rasla je i rasla.

  • Kako znate da me nešto muči i odakle vam to da sam ja došao ovamo razbistriti misli?!

  • E momče moj, vidio sam ja svakakvih ljudi što su dolazili navečer u park, pa čak i onih koji su nosili teret na srcu.

  • Dobro, u pravu ste. I? Zašto bih se morao vama povjeravati? Ono što mene muči, tiče se samo mene – odbrusi bahato.

  • Ne prisiljavam te ja ni na što, tvoja je stvar hoćeš li se ti meni otvoriti ili ne. Ali, ipak mislim da bi ti jedan mali razgovor dobrodošao. Tako biste olakšali svoju dušu.

Tin se nasmije. Ovaj mora da je izašao iz ludnice!

  • O da! Razgovor s jednim strancem i prosjakom sigurno bi mi olakšali dušu! Molim vas, ne nasmijavajte me!

  • Bar sam te uspio nasmijati. Kad sam vas ugledao djelovali ste mi tmurno.

  • Znate što? Bolje da krenem. Imam mnogo posla i nije mi ni na kraj pameti ovdje s vama sjediti i čavrljati.

  • Kakogod želite momče! – reče starac i krene svojim putem

Tin je stajao na mjestu. Nije se mogao pomaknuti. Unutarnji glas govorio mu je da zaustavi starca.

  • Stanite! – zaviče Tin

Starac zastane i okrene se. Njegove usnice pretvore se u ljubazan smiješak, a njegove kristalno plave oči zablistaše.

  • Ne znam, ali moram vam reći da nešto u meni govori da razgovor s vama će mi otvoriti nove poglede. Iskreno, ne vjerujem baš u to, ali vrijedi pokušati. Pobudili ste u meni znatiželju. Otkud ste znali da mene nešto muči?

  • Vidi vam se u očima, a ako niste znali, oči su ogledalo čovjekove duše.

  • Na temelju toga vi ste shvatili da sam biće kojeg tišti nešto u srcu? – upita začuđeno.

  • Naravno.

  • Čudan ste vi svat! – zaključi Tin.

  • Ali ne toliko čudan koliko problemi što ih čujem od ljudi.

  • Kako to mislite?

  • Niste vi jedini što dolazi noću u nadi da će naći rješenje za svoj život.- reče te sjedne na klupicu.

Tin je gledao starca s nevjerojatnom začuđenošću. U starčevim riječima osjetila se smirenost, opuštenost i tangenta ravnoteže.

  • Sjedni momče! Mlad si, moraš čuvati svoje noge za daljnju budućnost.

Tin šutke sjedne. Osjeti strah prema ovom strancu. Bio je pun nejasnoće i u cijeloj pojavi uvidjela se tajanstvenost razmišljanja.

  • Ajde momče, reci ovom zakržljalom djedu što tebe, ovako mladog i prpošnog mladića tišti? – upita, trudeći se nasmijati Tina. Uspio je. Na Tinu se javi širok osmijeh.

  • Problem je taj što za šest dana moram predstaviti svoju reklamu ''SLOBODAN SAM BITI...'' Ako pobijedim, to bi značio veliki napredak za moju karijeru, pa tražim ideje da što kreativnije osmislim tu glupu reklamu.

  • Vidim da ti se baš ne sviđa tema.

Lagano rumenilo pojavi se na Tinovim obrazima.

  • Pa, da. Ne vjerujem u slobodu jer moj cijeli život je jedan oblik ropstva.

  • Momče, mlad si! Nemoj tako razmišljati! – tješio ga je starac.

  • Kako ne ću kad je to istina! Oduvijek sam želio biti režiser i stvarati svoje vlastite filmove, pisati scenarije moja je najveća strast, a kamera je moja ljubav. No, roditelji nisu podržavali moju želju, moj san. Posao koji radim baš me ne čini sretnim, a Natalija.... – zastane. Suze se pojaviše u očima čim se sjeti svoje ljubavi.

  • A Natalija je tvoja djevojka?

  • Da. Ne. Zapravo, ne znam. Posvađali smo se i ne vjerujem da ćemo se pomiriti. Naša veza je tanki led koji samo što ne pukne i potopi se. Život mi se pretvorio u nesreću i to mi je neka sloboda! Više se osjećam kao rob, nego kao slobodan čovjek. Jean – Jacques Roussoue je s pravom rekao da «Čovjek je rođen slobodan, a ipak je posvuda u lancima!» Baš se u takvoj situaciji nalazim i ja. Vezan sam lancima i ne mogu se pomaknuti!

Kad je završio svoje izlaganje, očajno se primi za glavu. Nekoliko suza poteklo je niz obraz. Starac je šutio i promatrao Tina.

  • Znaš momče, riječ slobodu svatko shvaća na svoj način, ali njezino značenje ima širok spektar, kojeg, po meni, svatko treba razabrati i shvatiti.

  • Širok spektar? O čemu vi pričate?

Tin je zbunjeno gledao u starca. Nije razumio ni riječi od onoga što je rekao. Na tren je pomislio da bulazni.

  • Pogledaj mene! Siromašan sam, nemam nikoga; po tebi ja bih isto bio rob. Pitam se samo čega?

  • Vi ste rob samoće! Živite od ulice i nitko vam ne nudi pomoć! Zar je to sloboda?

  • Sloboda je za mene prilika koju ima svatko na ovom planetu. Ona nastupa tek onda kad se ne kajem za ono što sam učinio, kada mogu vikati iz sveg glasa da sam čovjek od krvi i mesa i da mi je dana mogućnost da uopće živim! Pogledaj ovaj park! To je čista sloboda! Pogledaj ovu klupicu na kojoj sjedimo! To je sloboda! Sve što nas okružuje je sloboda, samo je na nama da odlučimo želimo li postati njeni robovi ili ćemo se oduprijeti tomu. Imamo sve, u čemu je problem?

O čemu ovaj priča?, pitao se Tin.

  • Imaš posao koji ti se ne sviđa, no tko kaže da ne možeš svoj san upotrijebiti. Kažeš da tvoja veza je tanki led koji samo što ne pukne i potopi se, pa neka se to dogodi, siguran sam da će nakon krutosti sve teći glatko. Imaš slobodu u čemu je problem? Zašto guraš samog sebe u ropstvo?

  • Ne znam. – reče tiho i pokunjeno.

  • Naravno da ne znaš, ali nisi jedini. Mnogi na ovoj Zemlji sebe čine robovima, a sloboda im je na pladnju. Ali kad se to shvati prođe mnogo i mnogo godina.

  • Što vi time želite reći? O čemu vi pričate? Nisam razumio ništa, ama baš ništa.

  • Živiš, misliš, jedeš, dišeš, odlučuješ, činiš postupke i dok ti to nema tko oduzeti ti jesi slobodan čovjek.

  • Dosta mudrovanja i pričanja dvosmislenoznačnih rečenica! Bolje mi je da krenem, već je kasno. Premalo vremena mi je ostalo da osmislim reklamicu. Hvala što ste me saslušali i nadam se da nisam bio previše naporan sa svojim problemima. – reče i ustane.

  • Sitnica. – odgovori kratko.

  • Ništa, želim vam sve najbolje i vidimo se.

  • Ovoga, prije nego što odeš, htio sam ti reći da poslušaš svoje srce. Kreativnost će već doći Tin. – reče i nasmiješi se.

Tin je samo potvrdno kimnuo glavom i otišao. Dok je hodao nečeg se sjeti. Otkud on zna moje ime? Koliko ja znam, nisam mu ga nijednom spomenuo!

Osvrne se. Klupica bijaše prazna. Tin se okretao ne bi li pronašao starca, no traga njemu više nije bilo. Čudan li je to svat!, pomisli te krene prema hotelu.

Bilo je deset sati, kad je Tin legao u krevet. Razmišljao je o starčevim riječima, ali još uvijek mu nije bilo jasno što je ona zapravo želio reći. Sklopio je oči i naćulio uši, ne bi li čuo svoje srce. I kad ga je bolje osluhnuo, nadahnuće se pojavi samo od sebe. Znao je sve, i reklamu, i rješenja za njegove probleme te zaspi sretan. Prva zvijezda se pojavi na noćnom plavetnilu.


...............................................................................................................


Kiša je lupala po prozoru, a hladan vjetar udarao je sve jače i jače. Natalija je sjedila na trosjedu i gledala u prazan zid. Od lijepih crnih očiju vidjelo se samo crvenilo i veliki podočnjaci. Brdo papirnatih maramica nalazilo se na podu, na trosjedu, svugdje. Otkako je Tin otišao, Nataliju zapadne duboka ljubavna depresija. Tražila je krivca za to, čak je za sve htjela okriviti majku, no znala je da ni ona, ni itko drugi nije kriv za njene slabosti; muk i tihi jecaj se rasprše po cijelom stanu.

Sat je otkucavao pet sati. Tišinu prekine zvuk telefona. Tko bi to mogao biti?, začudi se Natalija, no odmah zaključi da je njezina majka.

  • Molim!

  • Bok Natalija! Ovdje Tin.

Natalija se sledi. Istovremeno osjeti strah, olakšanje, nevjericu i blagu sreću.

  • B – o – o – ok! T – t- tin! Što trebaš? – zamuckivala je. Saberi se Natalija, saberi se, ponašaš se kao malo dijete!

  • Kako si i što radiš?

  • Dobro sam i upravo si me prekinuo u slikanju. Dobila sam odličnu ideju i tako. – slaže.

Šutnja. Čulo se samo otkucavanje sata.

  • Htio sam te pitati, želiš li doći na dodjelu ''REKLAMA GODINE''. Nemam s kime ići, pa sam mislio da bi ti htjela, naravno ako želiš i imaš vremena.

  • Da, da želim ići. Sliku mogu nastaviti slikati u bilo koje vrijeme, dapače, pristajem. – reče ushićeno poput malene zaigrane djevojčice.

  • U redu. Da dođem po tebe ili....

  • Ne trebaš, samo mi daj adresu i sama ću pronaći.

Natalija zapiše adresu. Ruka joj je drhtala dok je pokušavala oblikovati slova i broj ulice.

  • Prije nego što prekinemo ovaj razgovor, želim ti reći da povedeš svoju majku. Bilo bi mi drago da i ona dođe i volim te. – reče i spusti slušalicu.

Natalija je počela skakutati po sobi. Kad joj je rekao volim te, u njoj se pojavi neopisiv osjećaj ludila. Bila je sva izvan sebe, no smiri se čim pogleda u sat. Pet sati i dvadeset minuta.

Moram nazvati mamu, srediti se i napraviti još mnogo toga. Tin, tvoje riječi su mi uljepšale dan! Unio si u mene vjerojatnost pomirbe i neka cijeli svijet zna... Volim te!




...............................................................................................................




Tin je nestrpljivo čekao glas koji će mu reći da pristupi na pozornicu. Premda bi svatko pomislio da nema tremu, u njemu je sve drhtilo. Pogleda prema ulazu. Gdje je Natalija?! Rekla je da će doći! Pogleda cijelu salu: sve je vrvilo od važnih ljudi, od raskoši i iščekivanja pobjednika. Donosila se hrana, pića; konobari ovakve noći i događaje nazivaju horor pričom: nosi pladanj s ovime, pazi da ne srušiš, budi ljubazan prema gostima itd. Tinov šef je šetao i razgovarao s mnogo poznanika.

Opet on i njegovo širenje poznanstva! Nije ni čudo što ima tolike veze! Ponovno uputi pogled prema izlazu. Natalija i (nevjerojatno) njena majka stajale su na samom ulazu. Tin se uputi k njima.

  • Pitam se samo kako si me uspijela nagovoriti na ovu glupost!

  • Mama, dosta. Vidjet ćeš da sve to i nije tako strašno. Nemoj raditi od muhe slona.

  • Bok Natalija! Dobar dan gospođo! – reče i poljubi ruku mladih dama.

  • Bok Tin! – reče posramljeno te pocrveni.

Na sebi je imala kratku plavu haljinicu od svile i žute sandalice. Kosa je glatko padala niz leđa i lepršala poput prašnika koji traži svoj tučak. Izgledala je poput princeze iz bajke što majke pričaju svojim kćerima za laku noć. Tin nije mogao odvojiti pogled od nje.

  • Predivno izgledaš.

  • Hvala.

  • I kad će započeti ova djetinjarija? – prekine starica neugodnu šutnju.

  • Evo za minutu. Vi si nađite mjesta i uživajte!

umjetnickaskrinjica @ 15:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, studeni 25, 2008

 
DORUČAK ZA PJESNIKA


Noć u ćupu spava
sanak lahki dava;
u srcu treperi sreća mala.

Šuštanj oči sklapa
tijelo u putovanje odlazi – 
dugo, nezaboravno, vječno;
duša se u slijepog putnika pretvara.

Večer maštu nikad ne sputava,
krijepi noćnu dugu, sneno miluje.
Dah riječ za jutro udiše.

Kad ona prođe i jutro svane,
doručak poetski već je postavljen.
Uz stolnjak bijeli, cvijeća u vazi
jedan stih pjesniku dan ukrasi.

umjetnickaskrinjica @ 12:57 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 16, 2008



         Jedan život, kojeg sam nekad poznavala i promatrala, počeo je u sjemenu što ga nepoznati starosijedi starac stvori. Držao ga je u ruci i razmišljao što s njime učiniti. Baciti, posijati i uništiti, samo su od nekih glagola što su se motali u glavi jednog živahnog i dobroćudnog djeda koji je gledao u crveni obzor. Polako se spuštao dan, a noć se bližila te poput djeteta radosno poskakivala zbog svoje slasti koju će uskoro dobiti. Čudne boje miješale su se na nebu; priroda se topila u jednu zaigranu masu punu vedrine i osamljenosti slikarskog duha, a starac je pomno proučavao tu umjenotst što se stvarala iznad njega. Pokušavao je donijeti najbolju odluku. U času, pred očima, slika mu postane jasnijom. Odluči posijati sjeme. 


Za nekoliko mjeseci, točno u travnju, iznikao je nježan, bijeli, nevini cvijet. Proljeće je već odavno počelo – priroda se probudila. Sve boje iznikle su iz svojih spilja i prelile se na platno Zemlje. Cvijet je s radošću promatrao promjene i svijet u kojem se nalazio. Sve je za njega bilo novo: okruženje, bića što su ga opkolila, ljepota što se stvorila pred njim. Upijao je svo znanje, pio bogatstvo uzvišenja; bio je dijete nevinog pogleda i razmišljanja. Za njega Zemlja je predstavljala san u kojem je mogao stvarati vlastite dvorce, biti vladar; san u kojem su dobrota i iskrenost te mnoge nevidljive vrline bile na prvom mjestu. No kako je vrijeme brzo prolazilo, cvijet je uvidio da njegova slika o postojanju je samo krhko staklo koje samo što ne pukne od tuge. Male sitne životinjice oblijetale su ga svakodnevno, ometale ga – mir nije imao. Rješenja da ih se riješi nije pronalazio, već je dopuštao da ulaze u njegov život bez pristanka. Hrabrost je postala antonim za bijelog cvijeta. Pretvarao se u kukavicu, u strah, u sjenu samog sebe. I čim je proljeće prošlo i ljeto stiglo, krupni bogovi pogazili su ga svom snagom te mu oduzeli pravo da postoji i živi kao cvijet. Ubili ga nisu, već svojom moći pretvorili ga u vjetar pustolovni. Sad više nije mogao uživati u jednom mjestu, već se morao privikavati na novo ''ja''. Teško se pomirio na promjenu koju su mu drugi nametnuli. Živio je sam, raznosio osamljenike i mrtvace; putovao u nepoznata mjesta i nigdje nije pronalazio svoj čvrsti dom. Lutao je bez cilja – sna više nije imao već je postao beskonačna i vječna praznina nevidljivoga života. Osjećaji su bili utkani u zatvoreni krug kojeg on sam nije znao otvoriti. Trudio se unijeti radosti, no bezuspješno – nitko to nije dopuštao. Svi su mogli čuti samo patnju pretvorenu u šum nemilosrdni – za bića nepodnošljiv...

Hladna, bijela i tmurna zima prekri kamen koji se nastanio na dalekoj, pustoj planini. Napušeten od sviju, živio je u pustoši, u pustinjskoj osami. U njemu nije postojala svjetlost ni uspomena na život koji je živio. Sve radosti koje je trebao osvojiti; svo znanje i bogatstvo koje je trebao usvojiti pretvorilo se u kamen bezosjećajni. Odjednom, pred kamenom se stvori starac starosijedi što mu prije nekoliko godina život dade. Njegove plave oči, pune suza gledala su ga sa sažaljenjem i tugom. Srce razlomljeno na tisuću dijelova i zrnca čemera što su niz obraz potekli, natjera mudraca da uništi kamen na dva dijela. Sitne čarolije u crno prostranstvo su otišle, a starac ostade gledati u tmuran obzor. Novo sjeme drži sad on u ruci; novi život on će posijati i pružiti mu priliku da od sebe nešto stvori; no isto tako on će ga i oduzeti.

umjetnickaskrinjica @ 18:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 

Već četiri dana ležim u krevetu, bolesna, jadna i blijeda. Pokušavam sročiti par umjetničkih rečenica no bezuspješno. Stariji brat Goran mi je rekao: ''Dobro Nataša, jesi li ti normalna? Umjesto da se odmaraš, gledaš televizor i spavaš ti igraš Word Twist i naprežeš kikiriki mozak! Ne, ja jednostavno ne mogu vjerovati da imam tako glupu sestru! Očito ti je bolest ispržila tvoje moždane vijuge.'' Eto, umjesto da radim ono što bi svatko na mom mjestu činio-spavao- ja igram igrice koje zahtjevaju intelektualno-logičko razmišljanje. Ali ne mogu si pomoći, to me jedino drži od padanja u depresiju jer prehladu te razne boleštine za mene su najgora noćna mora. Za mene je to neka vrsta fobije koja nalaže strogo mirovanje u zatvorenom prostoru. Pa čovječe, umrijet ću od vlastitog ludila! E sad sam stvarno pretjerala! Umjesto da gledam na vedriju stranu života, dopuštam da moj duh i moje misli trunu u slici zvanoj bijeli zid. Krasno.......Ok, što sam danas sve saznala. Pa ovako, zanimljiva mi je vijest da građani ne podržavaju našeg svestranog i ambicioznog političara Ivu Sanadera u ideji zvanoj štednja. Moje je osobno mišljenje da je pogriješio pri najavi štednje u ovom blagdanskom periodu. A što se tiče financijske krize koja zauzima dvadeset stranica Večernjeg lista, mene samo zanima gdje je? U kojem djeliću države Hrvatske izvire kriza? Ljudi ionako troše na poklone, hranu, gluposti, skijanje; pišu se liste što će se sve kupiti za novogodišnju proslavu.... Još uvijek mi nije jasan pojam pojavljivanja financijske krize u Hrvatskoj. Novine to previše hiperboliziraju (kao i političari), ali moraju i novinari od nečega živjeti.... Sve u svemu, kao što pjeva Mile iz Hladnog Piva: ''Nije sve tako sivo''....

umjetnickaskrinjica @ 18:16 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 11, 2008
 

Što bi se dogodilo kad bi se Napoleon Bonaparte i Adolf Hitler sreli na ulici i otišli razgovarati u neki kafić? O čemu bi razgovarali? No možda bi se i svađali, to nitko ne zna, ali jedna osoba je napisala komediju u tri čina te je u njoj prikazan razgovor između Napoleona i Hitlera. Meni je osobono taj razgovor simpatičan, no ukusi su različiti. Uživajte u čitanju!




NAPOLEON: Ne govore uzalud glasine da si tiranin koji želi da je sve po njegovom.

HITLER: Onaj tko to kaže, laže. Ja sam velika tolerantna dobričina.

NAPOLEON: Znaš, čitao sam o tebi. Nije mi jasno, kako si uspio nagovoriti više od milijun osoba da glasa za tebe?

HITLER: Lijepim riječima i ljepotom.

NAPOLEON: A tvoja knjiga, kako se ono zove?

HITLER: Mein Kampf?

NAPOLEON: Da. Od kud takve ideje?

HITLER: Bilo mi je dosadno. Pa da ubijem dosadu, počeo sam pisati. Inspiracija je krenula, sama od sebe.

NAPOLEON (zbunjeno): Inspiracija?

HITLER: Natürlich. Pretvorio sam se u genija, u muzu koja je dobila vizije i koja je htjela da cijeli svijet čuje za nju.

NAPOLEON: Većina misli da su tvoje ideje bolesne, užasne.

HITLER: Što me briga za druge! Glavno je da se meni sviđaju.

NAPOLEON: Tu si u pravu. I meni se moje ideje sviđaju bez obzira što drugi kažu.

HITLER: Znam. Ja sam uvijek u pravu.

Stanka. Kratka šutnja.

HITLER: Znaš, vi Francuzi ste zaista čudan narod.

NAPOLEON: Kako to misliš ''čudan''?

HITLER: Samo se bunite i ako nešto nije po vašem, vi dižete revoluciju, ali kad želite biti dominantni, odnosno nešto postići sve vam pada u vodu.

NAPOLEON: Ne razumijem.

HITLER: Kad vas dijeli korak prema onome što želite, vi zajebete cijelu stvar. Evo primjera: htio si ujediniti Europu i upravo kad ti je malo nedostajalo da to ostvariš, sve si upropastio.

NAPOLEON: Nisam ja kriv, Rusi su me zeznuli. (stanka) A ti si kao uspio ostvariti svoje ciljeve.

HITLER (razočarano): Nisam. I meni su Rusi upropastili snove.

NAPOLEON: Još dandanas ne mogu dokučiti gdje sam pogriješio.

HITLER: Ni ja.

NAPOLEON: Sve sam dobro isplanirao i jednostavno ne znam što je krenulo po zlu.

HITLER: To se i ja pitam.

NAPOLEON: Rusi stvarno znaju ubiti čovjeka u pojam

HITLER: ostavljajući mu doživotno depresivni dojam.

NAPOLEON: I poremetiti mu duševni mir

HITLER: tako da se osjećaš kao jadni debil.

Oboje uzdahnu i izdahnu. Šutnja.




Evo, to bi ukratko bilo to. Ako želite još pročitati svađu između Napoleona i Hitlera, , odnosno 

njihovo prepucavanje, slobodno javite. Ciao!

umjetnickaskrinjica @ 19:07 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, studeni 10, 2008
 Ako ste se ikad našli u situaciji da morate natjerati lijenčinu da uči, welcome to my world. Prije nekoliko dana teta Šizika je išla u školu na informacije. Kad je vidjela ocjene u imeniku, odlučila je svog sina natjerati da uči, a u njezinom opakom planu umiješala je i mene. Zadatak koji me snašao na prvi pogled je izlgedao kao komplicirana nemoguća misija, ali Ništa nije nemoguće! Ono što sam trebala učiti s lijenčinom je engleski jezik i povijest, njemu najdosadniji predmeti jer u njegovim načelima engleski se ne treba učiti, a povijest je povijest. Tko je još vidio učiti ono što se dogodilo prije par stoljeća. Uglavnom, plavooki se počeo svađati s tetom Šizikom oko mjesta učenja. Desnica je zagovarala krevet dok lijevica stol. Raspisani su izbori u kojem je pobijedila lijevica i stol. Desnica je teško priznala poraz. Učenje je proteklo ovako: mali plavooki sjedi ispred mene i čeka na moj prvi znak. Gledamo se oči u oči (eye contact je jako važan u ovakvim iznimnim situacijama) i čekamo da teta Šizika makne tanjure sa stola. Nakon dobrih pet minuta, tortura zvana engleski jezik je počela.  Pošto svaka akcija mora imati svoj početak tako sam mu zadala da čita tekstove naglas te da ih prevede. Nakon petnaest minuta više nije mogao izdržati, počeo se pretvarati u vulkana punog psovki koji čeka trenutak eksplozije. Počeo je vikati : ''Jeste li vi normalni? Hoćete li da moj mozak eksplodira? Vama je lako kad ste završili školu, sad ste našli priliku da se na meni iživljavate! Zašto bih ja morao biti dobar učenik? Gdje to piše? Ma neda se meni više učiti engleski!'' i bla bla bla. Teta Šizika koja je na kauču slagala božićni vijenac (već ju je puklo božićno ludilo) smireno je rekla: ''Trebaš učiti zato što moraš do kraja prvog polugodišta popraviti ocjene.'' Ova smirenost još više je izludilo malog plavookog te je svoju vulkansku eksploziju produljio na još desetak minuta. A što je radila beštija koja je uživala u mučenju? Jela je mandarine i gledala razbuktali vulkan. Nakon što se plavooki istrošio, odlučila sam promijeniti zadatak. Više nije prevodio već je vježbao pisati. Šutke je prihvatio taj zadatak, ali po izrazu lica moglo se zaključiti da nije baš bio oduševljen, štoviše, razmišljao je da se vrati na prevođenje, ali demokracija je rekla svoje. Nakon deset minuta plavooki je objavio revoluciju. Počeo je protestirati i prijetiti da će otići od kuće zbog psihičkog maltretiranja. Citiram njegove riječi: ''Sutra ću otići u školu i ne ću se vratiti doma. Otići ću zauvijek. Ni policija me ne bude mogla pronaći. Tek toliko da znate.'' Teta Šizika se umiješala u TEK-ZAPOČETU-REVOLUCIJU i tako je počela prava bitka. Rat je završio tako što je mali plavooki otišao na krevet se odmarati, a teta Šizika je uređivala stan božićnim ukrasima. Što se tiče beštije, ona je pisala kratki sastavak o Agathi Christie i Ernestu Hemnigwayu. Naime mali plavooki sutra piše zadaćnicu, a teme koje imaju učenici na raspolaganju su biografija o krimi spisateljici i hiperaktivnom piscu. Na kraju se desnica uspjela izboriti za svoje ideje i happy end, a koju je beštija pouku izvukla iz svega ovoga!? Kad dobiješ zadatak učiti s četrnaestogodišnjakom koji bježi od knjiga kao vrag od tamjana, opskrbi se mandarinama (ili nekim drugim voćem) ili slatkišem te vodom. I ono što je najvažnije imaj mucho mucho mucho strpljenja!
umjetnickaskrinjica @ 14:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, studeni 8, 2008
Eto još malo i prođe još jedna studena subota. Moja mama u svom kućnom ogrtaču sjedi i gleda malo Ples sa zvijezdama malo Smrtonosnog oružja, uglavnom igra ping-pong sa televizorom. Stariji brat Goran igra Princ of Persia na kompjuteru (opet). On je ovisnik o kompjuteru i igricama, da ga frend Mario ne zove, cijeli dan potratio pred kompjuterom. Zašto se jednostavno ne preseli na taj stolac? Što će mu krevet, jastuk i ostale gluposti. Neka se preseli na stolac. Ako netko zna gdje mogu kupiti 1,80 m velik stolac na rastezane, neka mi se javi. Kupujem ga odmah. Mlađi brat Siniša je otišao s frendovima Igorom (Vampir) i Denisom oprati auto. Ne znam je li pametna bila ideja pustiti ga van s obzirom da nikad ne dođe na vrijeme. Evo sad je deset sati i četiri minute, a njega nema. A lijepo sam mu rekla da smije biti do deset. No zašto se uopće trudim objašnjavati četrnaestogodišnjaku kad smije biti van kad ne smije kad sve moje riječi su poput vijetra. Kako dođu tako i odu. A htjela sam ga nagraditi s obzirom da je proveo dva sata učeći sa mnom hrvatski jezik i njegovu povijest. Ah ta bratska ljubav! Tko bi nju razumio. Ona je neobjašnjiva sila koju fizičari ne mogu sročiti u formulu. Joj, jesam li sada napisala neku pjesničko-filozofsku rečenicu? Da, napisala sam. Ne može dan proći a da ne izrečem neku misao. Uglavnom to bi zasad bilo sve od mene, ono što sad slijedi je moj svakodnevni noćni ritual (čitajte spavanje), pa napuštam svoje ljubljene surfere Interneta.  Laku noć od mene!
umjetnickaskrinjica @ 21:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 

                                             NE POZNAJEM SE U PJESNIKOVOJ OSAMLJENOSTI




Riječi i stihovi prolaze mi u mislima poput putnika. Korak po korak, pronalaze dom i useljavaju se u svom toplom skrovištu. Ondje spavaju svoj san mladosti. Čije riječi, misli; čiji stihovi se isprepliću s mojim?! Dodiruju se, razmjenjuju, dopisuju; ulaze bez mog pristanka, kao slobodne ptice... Hvala ti pjesniče!

Divim se tvojoj snazi. Ne govorim, ne pišem niti se obraćam tebi jedinome, nego svim stihovima i omamljujućim riječima koje me okružuju i polagano zarobljuju u svoj krug. Jednostavnije je da ti se obraćam u jednini jer upotrijebim li množinu, odstupit ću od načela, ravnoteže, granice. Kao nit povlačiš moj konac duše; uvlačiš me u svoj svijet, meni nepoznat. Pred pragom riječi stojim i ukočeno upijam tebe, tvoj smisao života, tvoje razmišljanje, tvoj zdenac mudrosti. Prihvaćam sve olako; ne odupirem se tuđini, već gutam krik praznine. Sva moć učini mi se poznatom, već negdje viđenom. Pokušavam se dosjetiti, ali uzalud. Ovog trenutka misli su mi usredotočene samo na stihove. Moguće je, da si uspio saznati sve o meni, štoviše, stavljam ruku u plamen gorući da si dopro do mog srca i otkrio najskrivenije osjećaje, tajnu, misli koje nitko ne znade. Dvije niti su se stopile. Nastala je tkanina.

Ne prepoznajem se. Dopuštam nekoj nepoznatoj osobi da uđe u moju osamljenu oazu punu sjeta i oluji. Dovoljna je samo jedna riječ, jedan stih i pustoš je otkrivena. Ne poznajem druge, sebe; a ti to uspijevaš za tren. Kako li je moguće, tajnoviti pjesniče, da knjigu cijelu pročitaš u času, dok moj poetski dar tek je na prvoj stranici.....







umjetnickaskrinjica @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2008
Brojač posjeta
4770
Index.hr
Nema zapisa.