Moj internet dnevnik
Umjetnička škrinjica
Blog
nedjelja, studeni 16, 2008



         Jedan život, kojeg sam nekad poznavala i promatrala, počeo je u sjemenu što ga nepoznati starosijedi starac stvori. Držao ga je u ruci i razmišljao što s njime učiniti. Baciti, posijati i uništiti, samo su od nekih glagola što su se motali u glavi jednog živahnog i dobroćudnog djeda koji je gledao u crveni obzor. Polako se spuštao dan, a noć se bližila te poput djeteta radosno poskakivala zbog svoje slasti koju će uskoro dobiti. Čudne boje miješale su se na nebu; priroda se topila u jednu zaigranu masu punu vedrine i osamljenosti slikarskog duha, a starac je pomno proučavao tu umjenotst što se stvarala iznad njega. Pokušavao je donijeti najbolju odluku. U času, pred očima, slika mu postane jasnijom. Odluči posijati sjeme. 


Za nekoliko mjeseci, točno u travnju, iznikao je nježan, bijeli, nevini cvijet. Proljeće je već odavno počelo – priroda se probudila. Sve boje iznikle su iz svojih spilja i prelile se na platno Zemlje. Cvijet je s radošću promatrao promjene i svijet u kojem se nalazio. Sve je za njega bilo novo: okruženje, bića što su ga opkolila, ljepota što se stvorila pred njim. Upijao je svo znanje, pio bogatstvo uzvišenja; bio je dijete nevinog pogleda i razmišljanja. Za njega Zemlja je predstavljala san u kojem je mogao stvarati vlastite dvorce, biti vladar; san u kojem su dobrota i iskrenost te mnoge nevidljive vrline bile na prvom mjestu. No kako je vrijeme brzo prolazilo, cvijet je uvidio da njegova slika o postojanju je samo krhko staklo koje samo što ne pukne od tuge. Male sitne životinjice oblijetale su ga svakodnevno, ometale ga – mir nije imao. Rješenja da ih se riješi nije pronalazio, već je dopuštao da ulaze u njegov život bez pristanka. Hrabrost je postala antonim za bijelog cvijeta. Pretvarao se u kukavicu, u strah, u sjenu samog sebe. I čim je proljeće prošlo i ljeto stiglo, krupni bogovi pogazili su ga svom snagom te mu oduzeli pravo da postoji i živi kao cvijet. Ubili ga nisu, već svojom moći pretvorili ga u vjetar pustolovni. Sad više nije mogao uživati u jednom mjestu, već se morao privikavati na novo ''ja''. Teško se pomirio na promjenu koju su mu drugi nametnuli. Živio je sam, raznosio osamljenike i mrtvace; putovao u nepoznata mjesta i nigdje nije pronalazio svoj čvrsti dom. Lutao je bez cilja – sna više nije imao već je postao beskonačna i vječna praznina nevidljivoga života. Osjećaji su bili utkani u zatvoreni krug kojeg on sam nije znao otvoriti. Trudio se unijeti radosti, no bezuspješno – nitko to nije dopuštao. Svi su mogli čuti samo patnju pretvorenu u šum nemilosrdni – za bića nepodnošljiv...

Hladna, bijela i tmurna zima prekri kamen koji se nastanio na dalekoj, pustoj planini. Napušeten od sviju, živio je u pustoši, u pustinjskoj osami. U njemu nije postojala svjetlost ni uspomena na život koji je živio. Sve radosti koje je trebao osvojiti; svo znanje i bogatstvo koje je trebao usvojiti pretvorilo se u kamen bezosjećajni. Odjednom, pred kamenom se stvori starac starosijedi što mu prije nekoliko godina život dade. Njegove plave oči, pune suza gledala su ga sa sažaljenjem i tugom. Srce razlomljeno na tisuću dijelova i zrnca čemera što su niz obraz potekli, natjera mudraca da uništi kamen na dva dijela. Sitne čarolije u crno prostranstvo su otišle, a starac ostade gledati u tmuran obzor. Novo sjeme drži sad on u ruci; novi život on će posijati i pružiti mu priliku da od sebe nešto stvori; no isto tako on će ga i oduzeti.

umjetnickaskrinjica @ 18:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
4722
Index.hr
Nema zapisa.